Metvica

Kad sam počela raditi čaj za sebe, o metvici sam znala malo. Za mene je bila samo miris – snažan, a istovremeno umirujuć, svjež i istovremeno poznat. Jedan udah i ramena bi mi se malo spustila. To je bilo dovoljno.

Iz radoznalosti sam pitala Meri o njoj. Njezine priče potaknule su me da tražim dalje, i ono što sam otkrila iznenadilo me: metvica tisućama godina pripada ljudskim vrtovima.

Rasla je u starom Egiptu, u Grčkoj, u Rimu. Sa samostanskim vrtovima došla je na sjever i ostala. Do danas većina nas kod svježine prvo pomisli na metvicu. Prirodni križanci u ovom su rodu neobično česti. Zato postoji toliko metvica i zato ni u jednom vrtu ne raste sasvim ista.

Ono što nisam očekivala: koliko različito imaju okus. Uzgajam tri, i jedna uz drugu jedva da su ista biljka.

Marokanska metvica je nježna – slatka, bistra, gotovo zaobljena u ustima, s vrlo malo mentola. Paprena metvica, i sama prirodni križanac zelene i vodene metvice, oštrija je i hladnija, s daleko više eteričnog ulja. A limunska metvica jedva da miriše na metvicu: kod nje prvo dolazi citrus, mek i blago cvjetan.

Te tri naći ćete u svakoj Merifemme mješavini.

Metvica mi je postala više od arome. Postala je podsjetnik da nešto vrlo jednostavno može nositi stoljeća sa sobom. Zato svaka mješavina počinje metvicom: što god još dođe u šalicu – metvica to drži na okupu. Svježe, bistro, i mali poziv da usporiš.

Samo diši.

Sa srcem,
Rebeka