Zašto sam pokrenula Merifemme
Godinama sam radila na vodećim pozicijama u ljudskim resursima u Münchenu. Bila sam predana, strastvena i željela sam pomagati ljudima. No s vremenom sam osjetila da više ne mogu biti tu za druge onako kako sam smatrala ispravnim. Nedostajala mi je dubina, iskrenost, ljudska povezanost koju sam nekad tako snažno osjećala. Nakon mnogih dugih razgovora – sa sobom i s ljudima koji me najbolje poznaju – donijela sam odluku koja je sve promijenila: dala sam otkaz.
Isprva sam se, kao i mnogi u nesigurnim vremenima, javljala na ista ona radna mjesta koja sam upravo napustila. Činilo se sigurnim. Poznatim. Ali brzo mi je postalo jasno da sam na putu da se vratim u ono od čega sam se tek odvojila. Tada sam si počela postavljati teža pitanja: Što zaista želim raditi? Kako mogu pomagati ljudima na način u koji vjerujem?
Počela sam volontirati u udruzi KinderHelden u Münchenu i pratiti djecu – nešto što mi i danas donosi veliku radost. Ali to nije bio posao s punim radnim vremenom. Osjećala sam potrebu stvoriti nešto vlastitim rukama.
Otkad sam se prije pet godina preselila u München, počela sam kuhati marmelade, peći, eksperimentirati s biljem i začinima. To mi je donosilo mir. Ali još uvijek nije bilo to.
A onda se nešto promijenilo.
Prije nekoliko godina odvezla sam se k Meri, teti moga oca, u Hrvatsku. Bilo je teško razdoblje – naporni mjeseci na poslu, iscrpljenost, emocionalna težina. Plakala sam gotovo cijelu šesterosatnu vožnju. Kad sam stigla, osjećala sam se kao sjena same sebe.
Meri ništa nije pitala. Samo me pozvala u svoj vrt i ponudila mi čaj. U tom trenutku bilo mi je do svega osim do čaja. Ali pristala sam, njoj za ljubav.
Vratila se s vrućom, mirisnom šalicom. Već me miris usporio. Potpuno iscrpljena sjela sam u njezin vrt i počela piti. Nakon petnaest minuta zaspala sam u stolici, pod jednim od Merinih stabala jabuke.
Isprva nisam o tome puno razmišljala. Ali sljedeći put kad sam došla, zamolila sam malo tog čaja za doma. Željela sam ponovno tih petnaest minuta. Zamolila sam Meri da me nauči. Pokazala mi je svoje biljke – koje uzgaja, kad ih reže, kako ih suši i čuva. Počela sam miješati za sebe. Jednu mješavinu za jutro. Jednu za duga poslijepodneva. Jednu za kraj dana. Bilo je to prvo što je godinama bilo samo moje i nastajalo mojim tempom.
Što sam više miješala, to sam više dijelila. Prijateljice su počele tražiti moje čajeve. Govorile su mi da im prijaju – i da vole tih dvadeset minuta koje si pritom uzmu. Polako je ideja počela rasti.
Tako je nastao Merifemme.
Merifemme sam stvorila za sve koji trebaju tih petnaest ili dvadeset minuta. Taj jedan mali trenutak u danu da sjednu, udahnu i puste svijetu da uspori. Željela sam zadržati osjećaj iz Merinog vrta – tu tišinu – i proslijediti ga dalje.
Svaka Merifemme mješavina nastaje ručno. Bilje uzgajam sama, brinem se o njemu, berem ga s pažnjom i slagam tako da se arome u šalici dobro slažu. To nije samo čaj. To je trenutak. Nešto što se može okusiti i osjetiti.
Nadam se da će Merifemme postati dio tvog svakodnevnog rituala, kao što je postao dio mojega.
Sa srcem,
Rebeka